25.04.2011. 15:50h 0 1

Na drugom albumu, Dalibori su napravili korak napred, pesme su energičnije, tekstovi direktniji, a stvarnost je predstavljena na način da možemo samo da se pitamo da li živimo normalan život.

Potlista

Album otvara strašna "Jeste li poludeli ljudi?" s pomalo surf gitarskom dionicom i bijesnom vokalnom dionicom Ivice Markovića koji 'stalno kaže ne' cijelom sustavu, ali ipak 'uz jutarnji stres, lagano sprema se, da skoči kroz prozor, da padne u vatru. I tako u krug'. Takav početak, uz dodatak u pjesmi "N.Z.O." (što je skraćenica za 'napad zlog optimizma'), potpuno je jasno o čemu se ovaj album radi. Nakon toga se cijela priča zapleće, prevrće i vrti u krug da bi se rasplela tek u posljednjem stihu posljednje pjesme. 'Brzo protiče život; rutina i rad; hej mi smo zgužvani ljudi; što bismo sad ovde; možda normalan život."....

Svi oni koji su očekivali da će "Normalan život" biti "Sredstva i veštine 2", zeznuli su se. Prije svega, produkcija ovog albuma puno je bolja od prvog albuma - u usporedbi ovim albumom, "Sredstva i veštine" zvuče dosta šuplje. Pjesme na ovom albumu možda nemaju onaj mladenački šarm kakav se krio na "Sredstvu i veštinama", ali su puno zrelije. Jednostavno, Ivicu očigledno muči činjenica kako život nije baš onakav kakvim ga je zamišljao u srednjoškolskim studentskim danima i htio je to podijeliti s drugima. Hoće li netko takvo što nazvati nepotrebnim, pretencioznim ili nekim sličnim epitetom, to je njegov problem, ali ja nisam odavno čuo bend s ovih prostora koji je svoje ideje ovako smisleno otpjevao.

Pročitajte više na portalu potlista.com.

Terapija.net

Druga značajna razlika u odnosu na prvi album je produkcija albuma. Na "Normalnom životu" ne osjeća se onaj polet i elan s prvog. Zvuk je bolji a gitare koje dominiraju pjesmama su promišljenije, teže i bolnije. Slušanje albuma izaziva grčenje u želucu, a ponekad kao u Mogu da zaborave na mene, gitare su toliko "jake" da paraju uši.

Iako će mnogi ovom albumu zamjeriti da nema hitova kao što su "Samo magli" ili "Metronom", čini se da su Nežni Dalibor svjesno izbjegli zamku drugog albuma i ponavljanja tako da su nam svima malo zakomplicirali život, izlažući nam svoju malo težu stranu.

Pročitajte više na portalu terapija.net.

Mikrofonija.com

Rutina, dosada, predvidivost, nemogućnost izbora, padanje u žrvanj...Ne, to nije opis ovog albuma već opis "normalnog života", bar onako kako ga ND doživljava...I zvuči stvarno dobro…..Drugi album Nežnog Dalibora korak je naprijed u odnosu na prvijenac iako će neki fanovi ostati zbunjeni, a možda će i odbiti neke od njih. Album traži navikavanje, bar u mom slučaju, no jednom kad uđeš u taj tzv. "normalan život" vidiš da je to i dalje onaj isti Dalibor, s melodičnim guitar pop pjesmama, ali stilski šareniji, glazbeno zreliji i rafiniraniji, s više klavijatura koje daju neke nove nijanse zvuku benda, s mračnim tekstovima i Ivičinim vokalom s uvijek prigušenom crtom bijesa i nemoći što ne može (li ne želi?) promijeniti to stanje. Unatoč svim usporedbama, ND su svoj bend, s vlastitim autorskim pečatom, i očekujem da će ovaj album uspjeti da ih probije do još šireg kruga obožavatelja. Dečki su to zaslužili.

Pročitajte više na portalu Mikrofonija.com.